1. 33

Jeste li se ikad upitali, "kako bih se osjećao da me nadmoćni neprijatelj progoni danima i ne mogu mu pobjeći"? Čak i ako niste, sad zasigurno znate.

Bez pretjerivanja, ovo je jedan od najboljih trenutaka SF-a ikad. Realistično, mračno, uzbudljivo. Redatelj Michael Rymer (koji je, usput budi rečeno, režirao i miniseriju) bi mirne duše mogao kao molbu za bilo koji posao priložiti samo prvih 3-4 minute ove epizode - uspjeh mu je zagarantiran. Scene Baltara u fotelji na Colonial One i u njegovoj imaginarnoj kući, nebrojeni satovi koji odbrojavaju 33 minute, premorene posade brodova koje već pet dana za redom svake 33 minute ponovo za dlaku bježe od Cylona, svaki put iznova, nadajući se da baš ovaj put više neće doći - dramaturgija i napetost bez premca!

Iako je epizoda imala nekoliko sjajnih trenutaka, James Callis u ulozi Baltara je jednostavno briljirao. Baš kao i mi, ni on nema pojma zašto mu je Šest u glavi i što hoće od njega. Njegova reakcija kad je čuo da onaj dr. Amorak sa Olympic Carriera želi osobno obavijestiti predsjednicu o izdajici je jednostavno bila zlata vrijedna. Baš kao i dvostruki razgovori sa Šest i predsjednicom u isto vrijeme, predobro. Najveća enigma do sad je upravo njegova povezanost sa tom Cylonkom - je li jednostavno poludio nakon što je spoznao da je upravo on jedini odgovoran za smrt milijuna i milijuna ljudi, pa mu se sad ona priviđa? Je li ona doista povezana sa Cylonima? To bi bilo puno bolje objašnjenje za događaje sa Olympicom nego obična slučajnost. I očito je da ga želi preobratiti odnosno natjerati da vjeruje u tog jednog cylonskog Boga. Zašto, vjerojatno ćemo saznati u narednim epizodama.

Usput, bi li imalo smisla da je Baltar Cylon? To bi bilo najlogičnije objašnjenje za Šest koja ga prati posvuda. No, s druge strane, zašto bi bilo potrebno da ga ona zavodi kako bi je pustio u Ministarstvo obrane? Možda je dio "Plana" da on bude sto posto uvjeren u to da je čovjek, sve do najbitnijeg trenutka?

Najbolji citat mi je definitivno onaj Billyjev upućen Baltaru, "Hvala Bogovima što ste s nama". Eh, da samo Billy zna s kim priča... Bit će jako zanimljivo ako ikad izađe na vidjelo da je upravo Baltar kriv za sve.

Adama i Tigh, očigledno stari prijatelji, potpuno su drugačije osobe. Dok Tigh, na rubu živaca, vikanjem na posadu govori kako su učinili strašnu grešku jer je na nestalom Olympicu bilo 1300 ljudi, smireni Adama tek u nekoliko riječ ispod glasa jednostavno poentira - "Mi griješimo, ljudi umiru". Shvaća da se to bježanje ne može nastaviti još dugo vremena.

No, srećom za svih - a posebno Baltara - Olympic Carrier mora biti uništen. No, to znači i smrt svih 1300 ljudi na tom brodu. Mračan zadatak za Apolla i Starbuck je djelomično olakšan - naizgled, na brodu nema putnika. Sa sigurnošću nikad neće znati. Na kraju, serija šalje pogled na pitanje zapovjedne odgovornosti, termina kojeg (nažalost) često čujemo u zadnje vrijeme - je li odgovornost isključivo na Adami koji je izdao zapovijed, ili dio leži i na onima koji su je izvršili? Može li se ovdje primjeniti ona vulkanska "Potrebe većine su bitnije od potreba manjine"?

Zanimljiva sporedna priča bi se mogla dogoditi i na okupiranoj Caprici, gdje se Helo još uvijek bori za preživljavanje. Što druga Valerii želi od njega? Zašto ga hoće spasiti?

Kao nota nade na kraju (možemo to nazvati i nagradom za položeni ispit preživljavanja), dijete se rađa u floti - broj preživjelih po prvi puta raste.